Doprinosi li asimilacija nacionalnih manjina stabilnosti društva?
Argument
Društvo, odnosno država kao zajednica, najbolje funkcionira kada svi njegovi dijelovi surađuju. Ova se suradnja razvija socijalizacijom građana, uvođenjem građana u zajednički kulturni sustav koji nam omogućava zajedničke ciljeve i organizaciju društva radi postizanja tih ciljeva.
Ako su građani stalno naglašeno podijeljeni prema vjerskoj, rasnoj ili nacionalnoj osnovi, smanjujemo kohezivni element koji omogućava uspješno funkcioniranje društva. SAD nije slučajno najuspješnija država na svijetu. Ondje se osobine nacionalnih manjina poštuju kao nešto privatno, ali u javnom društvu svi su građani asimilirani u jednu zajedničku nacionalnu američku kulturu. Ovo je primjer na temelju kojeg smatramo dokazanom vrijednost asimilacije kao doprinosa stabilnosti.
Taj se efekt zbiva zato što se nedostatkom asimilacije događa razvoj različitih vrijednosnih sustava unutar društva. Takvim razvojem dolazimo do toga da različiti građani neće doprinositi zajedničkim ciljevima, već svojim osobnim interesima odnosno partikularnim interesima svojih nacionalnih skupina.
Asimilacijom manjina postižemo to da se ljudi razlikuju samo kao društvene skupine unutar društva, a ne kao odvojene nacionalne cjeline.
Pobijanje
Država koja teži tomu da asimilira manjine država je koja uči svoje građane tomu da različitost nije nešto na što se gleda kao vrijedno, već je prilagodba na kulturu većinske populacije preduvjet da bi se postalo članom društva. To stvara građane koji nisu navikli na različitost i na nju reagiraju negativno, što u globaliziranom svijetu slobodnog i lakog kretanja stvara brojne probleme.
Države koje teže asimilaciji manjina zbog tog manjka tolerancije svakako nisu stabilne. Uzmimo za primjer Francusku koja je eliminirala kategoriju nacionalnih manjina čime je postigla samo da francuski građani budu manje tolerantni prema imigrantima ako oni nisu „jedni od nas“, što je u svakom slučaju jedan od uzroka nezadovoljstva među imigrantskom populacijom, a može se reći u nekoj mjeri i nedavnih terorističkih napada u Francuskoj.
Ideja toga da se nacionalne manjine trebaju asimilirati uzrokuje podjele u društvu, ne samo zato što (kao što je dokazano) to stvara netolerantno društvo već i kod samih pripadnika manjine stvara osjećaj da su stranci u državi te oni postupno stvaraju neprijateljski stav prema većinskom stanovništvu, što ne dovodi ni do kakvih benefita.
Argument
Da bi se netko asimilirao ili da bi nekoga asimilirali znači da moramo postići razinu razumijevanja kojom povezujemo dvije različite kulture. Iz ove perspektive asimilacija je zapravo proces dijaloga u kojoj većinska kultura postaje prihvatljiva manjinskoj kulturi tako što se pokazuje istovjetnost sustava vrijednosti, tradicije i prakse.
Većina nacionalnih manjina u Hrvatskoj već je duboko asimilirana zato što dolaze iz kultura vrlo sličnih hrvatskoj i bilo je vrlo lako pronaći poveznice između dvije različite kulture. Globalizacijom i daljnjim otvaranjem Hrvatske ovaj će proces postajati teži, a svakako treba uzeti u obzir i zapreke u asimilaciji nastale tijekom Domovinskog rata. Iz ove perspektive naglašavamo kako mi promišljamo proces asimilacije kao dobrovoljan put u kojem se vrijednosti i elementi jedne kulture mijenjaju drugom kako bi svi zajedno bolje funkcionirali i kako bi članovi manjinskih zajednica bolje razumjeli većinsku zajednicu s kojom žive. Istodobno jednom kada se nacionalne manjine prestanu prikazivati kao dramatično različite i većinska će kultura bolje razumjeti manjinske kulture.
Pobijanje
Asimilacija je upravo sve suprotno od ovoga navedenog. Ona ne zahtijeva da većinska kultura pokuša razumjeti, ili u najmanju ruku tolerirati manjinsku, već upravo suprotno. Manjinska skupina mora prihvatiti kulturne norme većinske i na taj način se njoj prilagoditi. Ne možemo se praviti da su određeni sustavi vrijednosti ili tradicije kompatibilni jer nisu - postoje korjenite razlike među kulturama. Ako smo toga svjesni, jedini racionalan izbor je prihvaćati različitosti.
Baš zato što u RH postoje određene zapreke koje su posljedice rata, i što se događaju neugodne scene kao što je razbijanje ćiriličnih ploča u Vukovaru, asimilacija nije pravi put nego se treba poticati nove generacije, ponajprije s pomoću obrazovnog sustava, da osvijeste postojanje razlika i da ne očekuju da vrijednosti i norme moraju kod svih biti iste. Kulture su jednako vrijedne, makar i dramatično različite. Istinska, ideal-tipska tolerancija znači prihvaćati i bez da razumijemo, a tomu se idealu ne možemo početi približavati ako zahtijevamo da se sve kulture svedu na onu koja nam je na prvi pogled poznata i prihvatljiva.
Argument
Različitost je bogatstvo društva. Ona nam omogućava da se prilagodimo različitim situacijama, da sagledamo svoje probleme iz više perspektiva, da drukčije razmišljamo i pronalazimo rješenje za probleme. Nacionalne manjine su iz ove perspektive veliko bogatstvo.
Osim što nas povezuju s drugim državama nacionalne manjine nas obogaćuju različitim vrijednostima koje donose i koje nadopunjuju naše. Na većinskoj je kulturi pronaći način maksimalno iskoristiti osobine koje različite nacionalne kulture donose bilo u diplomaciji, edukaciji, bilo u ekonomiji.
Procesom asimilacije mi zapravo promičemo jednoumlje, a povijest ne pamti ni jednu uspješnu državu koja je profitirali time što se promoviralo jednoumlje. Čak i država poput Kine koja priznaje samo jednu političku stranku ne promovira ideju asimilacije manjina već njihova uključivanja i iskorištavanja različitih specifičnosti poput boljeg razumijevanja drugih država, većih sposobnosti u jednom ili drugom području, veće kulturne spremnosti za određene vrste rada, a sve kako bi se iskorištavanjem različitosti postigli maksimalni rezultati.
Pobijanje
Ideja toga da je različitost nešto što povećava bogatstvo društva i da nadopunjuje društvo je lijepa, ali nije realna. Da bi ta ideja bila istinita, moraju postojati uvjeti da multikulturalno društvo zaista nastane, a činjenica je da u velikom broju društava, pogotovo u hrvatskom ne postoji. Ljudi su po prirodi netolerantni prema različitosti te neprijateljski nastrojeni prema pripadnicima drugih kultura. Slijedom toga, manjak asimilacije znači i manjak stabilnosti.
Asimilacija doprinosi stabilnosti na dvije razine. Kao prvo, pripadnicima manjine koji se asimiliraju lakše je funkcionirati na svakodnevnoj razini, a da ne trpe diskriminaciju, lakše im je naći posao i situirati se. Kao drugo, asimilacija je nešto što smanjuje vjerojatnost da većinska populacija pokazuje svoju netolerantnost na nasilan način, kao što vidimo da se događa, primjerice, u Velikoj Britaniji prema pripadnicima poljske manjine. Asimilacija omogućava da pripadnici manjina postupno prihvate norme društva u kojemu žive i funkcioniraju u njemu, što čini društvo stabilnijim.
Argument
Proces asimilacije u praksi je nužno agresivan prema manjini. Ne zato što želimo biti agresivni već zato što pokušavamo zamijeniti duboko ukorijenjene osobine poput nacionalnosti i nacionalne kulture. Pojedinci se osjećaju iznimno napadnutima ako ih se "dira" u najemotivnije elemente kao što su kultura i identitet. Postizanjem toga da se dio populacije osjeća napadnut i ugrožen te ima osjećaj da se pokušava otkinuti dio njegove osobnosti ne potičemo stabilnost društva. Drugi problem s asimilacijom je da ona zapravo ignorira probleme koji nužno proizlaze iz različitosti te im dopušta da se razvijaju i eskaliraju. Primjer toga su odnosi između bijele većine i crne manjine u SAD-u, gdje je boja kože slična nacionalnosti u Hrvatskoj. Crna je zajednica asimilirana, osim genskih obilježja nemaju nikakve osobine svojih predaka, nikakva kulturna nasljeđa naroda iz kojih su došli. To je pak uzrokovalo da se u nedostatku identiteta i u zadovoljavanju samo s idejom asimilacije u SAD-u stvorio sloj ljudi koji nemaju ništa, koji su dio društva, ali se dijelom društva ne osjećaju, koji iskorištavaju kulturu većine, ali nisu dijelom te kulture. Da se crnoj zajednici ukidanjem ropstva pristupalo priznajući njihove različitosti, različite kulturne tradicije i različite društvene obrasce, danas bi odnosi između većine i manjine u SAD-u sigurno bili bolji. Rasizam bi sigurno postojao i dalje, ali bi se razgovor o tome problemu mogao tijekom povijesti voditi puno otvorenije i dublje nego samo prikazivati ga kao problem asimilacije.Pobijanje
Kao prvo, asimilacija ne znači da pripadnici manjina moraju zaboraviti koje su nacionalnosti ili koje su vjere, ona znači da se u funkcioniranju unutar društva i interakciji s njegovim članovima pripadnici manjina nauče pridržavati određenih normi. Što se tiče primjera crne zajednice u SAD-u, uzrok podjele između nje i većinske bijele zajednice nije asimilacija, nego naslijeđe ropstva i predrasude koje postoje stoljećima o pripadnicima crne rase. Štoviše, uspješna asimilacija i integracija crne zajednice u većinsko društvo, po „pravilima“ većinskog društva doprinijela bi tomu da to većinsko društvo pojedince crne boje kože gleda kao jednako vrijedne ili bar vrjednije nego što ih sada smatra. Asimilacija je proces koji direktno napada i ruši predrasude jer se uspješnom asimilacijom šalje poruka da ljudi koje smo iz nekog razloga smatrali manje vrijednima ili im prišivali neke negativne osobine te konotacije, mogu funkcionirati unutar našeg normativnog i kulturalnog okvira, odnosno da nisu devijantni elementi koji u naše društvo ne pripadaju. Ako asimilacije nema, dolazi do naglašavanja različitosti, što u momentu kada postoje predrasude i rasizam, kao u navedenom primjeru SAD-a, samo naglašava postojeće podjele i ne pomaže stabilnosti društva.Glasaj!
Asimilacija nacionalnih manjina doprinosi stabilnosti društva