Treba li EU uvesti politiku otvorenih granica prema ljudima iz ratom zahvaćenih područja?

Argument

Otvaranje granica donosi popratne probleme, što rezultira s više štete nego koristi. Prije otvaranja granica izbjeglicama moramo razmisliti o tome što ih čeka s druge strane. Ako ih s druge strane granice ne čekaju povoljni uvjeti, ta višemilijunska migracija, kao i naša potpora njoj, nema smisla. Kad govorimo o izbjeglicama s ratnih područja, mi govorimo o desecima milijuna ljudi koji napuštaju svoju zemlju i kreću prema razvijenom svijetu.

Većina zemalja nema mogućnost primiti sve te ljude, što znači da problemi počinju odmah nakon dolaska. Oni koji dolaze morem, izlažu se životnoj opasnosti. Utapanja su česta pojava. Cijeli je put opasan i naporan, o kojoj god ruti bila riječ. Jednom kad ljudi stignu na odredište, u najboljem slučaju smješteni su u dom Crvenog križa, a u većini slučajeva ostaju u improviziranim prihvatnim kampovima gdje spavaju u šatorima. Izbjeglice u Europi nemaju osnovne uvjete u kampovima, žive ispod granice siromaštva.

Jednom kada dođu na željeno odredište, da bi si osigurali normalan život, moraju se zaposliti, i tu nastaju problemi s integracijom. Nezaposlenost je u Europi golem problem (u Grčkoj i Španjolskoj svaka je četvrta osoba nezaposlena). Uzmemo li uz to u obzir i ekonomsku krizu, stanje je svugdje veoma loše. To za izbjeglice znači da si nakon dolaska neće moći osigurati normalan život jer se teže zapošljavaju od ostalih stanovnika, od kojih je svaki deseti ionako nezaposlen.

Migranti i izbjeglice manje su zapošljivi zbog nepoznavanja jezika. Velika većina poslova u svim zemljama zahtijeva poznavanje službenog jezika. To je problem zato što većina izbjeglica ne poznaje jezik zemlje u koju dolaze. Učenje jezika traje najmanje pola godine, što znači da 16 milijuna izbjeglica barem pola godine mora živjeti od donacija ili socijalne pomoći. Time se udvostručuje teret nezaposlenosti u Europi.

Dodatno se susreću s nepremostivim problemima u sustavu koji već postoji. Budući da imigranti nemaju status državljana, prolaze kompliciran proces vađenja radnih dozvola, osobnih dokumenata i sl. Nepoznavanja jezika i sustava to dodatno otežava. Svaka europska država ima drukčiji sustav izdavanja radnih viza i to je nešto što se neće uskoro promijeniti.

Pobijanje

Za sve ove probleme postoje vrlo jasna i iskušana rješenja. Ako su se izbjeglice iz Bosne mogle mirno integrirati u skandinavskim zemljama te npr. američkoj saveznoj državi Arizoni koja je imala program naseljavanja izbjeglica iz Bosne, mogu to i izbjeglice iz trenutačnih ratnih područja. Mogu se organizirati edukacije u kampovima koje bi bile obvezne za ulazak u EU, humanitarni koridori, vlakovi koji će izbjeglice prevoziti preko Istanbula, brodovi iz Tunisa itd.

Jednom kada bi Europska unija ponudila konkretnu i suvislu politiku integracije i prihvaćanja izbjeglica, problemi bi se počeli rješavati. Otvorene granice ne znače toleriranje sadašnjega nehumanog stanja, nego znače pružanje prilike svakomu tko želi izaći iz ratne zone i bijede izbjegličkih kampova da to i učini. Ako je za to potrebno organizirati tečajeve jezika i kultura ili osposobljavanja za rad, to treba učiniti i ljudima omogućiti siguran život.

Argument

Europska unija otvaranjem granica ignorira svoju odgovornost za stabilnost ratnih područja. Države razvijenog svijeta krive su za današnji problem izbjeglica iz ratnih područja. Tijekom 500 godina kolonizacije i vođenja ratova na daljinu, one su trajno destabilizirale mnoge regije i iskorištavale njihove resurse i gospodarstva s pogubnim posljedicama. Npr., BDP po stanovniku najmanji je na području Afrike, koju su strani kolonizatori iscrpili i koja je u temelju bogatstva polovine zapadne Europe. Takva se politika nastavlja i danas. Primjerice, SAD je 2011. godine odlučio svrgnuti libijskog diktatora Gadafija, što je za posljedicu imalo građanski rat u kojem su umrli deseci tisuća ljudi.

Navedene probleme ne rješavamo otvaranjem granica. Otvaranjem granica premještamo ljude s jednog mjesta na drugo bez mijenjanja situacije u zemljama u kojima traje rat. Te zemlje zatim dodatno slabe jer im se ubrzano osipa stanovništvo i nestaju ljudski resursi. Cijeli Bliski istok trenutačno se suočava s problemom odljeva mozgova, zemlje poput Libanona gube svu obrazovanu radnu snagu. Čak su i mirniji dijelovi Sirije poput Damaska i Latakije koji nisu zahvaćeni ratom, ostali bez više od 30% radne snage.

Odlaskom ljudi te zemlje propadaju. Militantne skupine ili diktatori preuzimaju nadzor nad teritorijem i nestaju države i kulture zajedno s njima. Savršen primjer je tzv. Islamska država - militantna skupina koja je iskoristila bezvlašće i krenula preuzimati teritorij slabe države te stvorila kalifat.

Zbog svega toga bilo bi bolje da zapadne države resurse, umjesto u primanje izbjeglica, ulože u rješavanje problema. Slanje humanitarne pomoći, oružja, pomoć u izgradnji infrastrukture bolji su načini pomoći i rješavanja krize. Omogućuju integraciju izbjeglica jednom kada se rat završi, izgradnju zemlje, povratak života i oporavak ekonomije.

Pobijanje

Ovaj je argument nerealan jer ignorira stvarnost ratnih područja. Roditelji koji se brinu za sigurnost svoga djeteta ne žele 5 - 6 godina životariti u izbjegličkom kampu čekajući da se situacija smiri i život postane moguć.

Oni ljudi koji će se željeti vratiti, u većoj će mjeri moći pridonositi svojoj zemlji ako su u međuvremenu u EU uspjeli izgraditi kakav-takav život, ako imaju neku ušteđevinu, veze i iskustvo života u demokratskoj zemlji. A oni koji se ne žele vratiti, na to ne smiju biti prisiljavani. Sjetimo se naših ratom razorenih područja i tisuća ljudi koji govore da je jednostavno previše bolno vratiti se. Ljudi su imali život, prijatelje, obitelji... Neki više nemaju ništa od toga i tjerati te ljude da se vrate u područje koje je stalni podsjetnik na gubitak, duboko je nehumano.